Populacijska politika označava skup mjera i akcija kojima neko tijelo javne vlasti eksplicitno ili implicitno djeluje na demografske procese (mortalitet, fertilitet i migraciju). Kod populacijskih politika bilo koje vrste postoje izazovi implementacije, ali i pitanje njihove učinkovitosti. Među demografskim stručnjacima ne postoji suglasje oko toga trebaju li i na koji način javne vlasti intervenirati i pokušati utjecati na sve demografske procese ili pak trebaju pustiti da se stvari prirodno odvijaju i da samoregulirajuće sile odrade svoj posao. Dok skoro svi smatraju da je intervencija oko snižavanja mortaliteta dobrodošla, konsenzus je puno manji kada se treba djelovati na druga dva demografska procesa, fertilitet i migracije.

U Hrvatskoj je taj konsenzus znatno veći. Demografska revitalizacija u hrvatskom je javnom diskursu poprilično popularan termin, barem u posljednjih nekoliko godina. Iako nije sasvim jasno što bi taj pojam trebao značiti, pretpostavit ćemo da većina onih koji se njime služe zapravo ima na umu „oživljavanje“ demografskih trendova iz negativnih u pozitivne. Kako na tom putu demografske obnove gotovo nitko ne spominje snižavanje mortaliteta, tj. smanjivanje broja umrlih, to ćemo ovom prilikom preskočiti. S druge strane, premda se sve veća važnost daje imigraciji, posebno povratku hrvatske dijaspore, i to ćemo ostaviti za neku od narednih analiza. Ostaje dakle fertilitet, demografski proces na koji bi, što je zasigurno prevladavajuće mišljenje opće javnosti, trebalo djelovati u kontekstu spominjanja pojma demografska revitalizacija.

Može li se Hrvatska demografski revitalizirati samo povećanjem rodnosti, na način da broj živorođenih bude veći od broja umrlih? Hipotetski da, ali realno ne, kažu najnovije projekcije demografskih stručnjaka Ujedinjenih naroda. Uz sadašnju dobnu strukturu i očekivana migracijska kretanja, čak ni uz povećanje stope fertiliteta s trenutačnih 1,4 na „magični broj“ od 2,1 djeteta po ženi u reproduktivnoj dobi (a posljednji put tolika je stopa zabilježena prije pedeset godina), rezultirajući broj živorođenih ne bi bio dovoljan da „preskoči“ broj umrlih (vidjeti tablicu u nastavku). Prema istim projekcijama UN-a, ne treba očekivati da se broj umrlih spusti ispod prosječne razine od 50.000 godišnje sve do sredine ovog stoljeća. Prognozira se daljnji rast očekivanog trajanja života, i u takvim „normalnim“ pretpostavkama budućega kretanja mortaliteta, valja očekivati prosječno 53.000 umrlih godišnje. Prema visokoj varijanti razine fertiliteta (koja pak pretpostavlja rađanje „pola djeteta više“ od srednje varijante), UN prognozira da bi broj živorođenih u Hrvatskoj u sljedećih 10 – 15 godina mogao dosegnuti prosječnu godišnju razinu od 45.000. U protivnome, uz izostanak znatnije pozitivne neto migracije mlađe populacije i/ili znatno poboljšanih uvjeta za stvaranje/širenje obitelji, godišnji broj živorođenih do 2030. približit će se broju od 30.000 djece, što je prema UN-u srednji, a vrlo vjerojatno i najrealniji scenarij.

 

Projekcije prosječnog broja živorođenih i totalna stopa fertiliteta (TFR) u Hrvatskoj do sredine 21. stoljeća, varijante kretanja fertiliteta po petogodišnjim razdobljima

Varijanta2015. – 2020.2020. – 2025.2025. – 2030.2030. – 2035.2035. – 2040.2040. – 2045.2045. – 2050.
Srednja varijanta37.63034.77733.02731.84331.31930.89429.828
1,451,451,491,531,561,601,63
Visoka varijanta44.13544.35944.10642.33341.77042.31543.527
1,701,851,992,032,062,102,13
Niska varijanta31.12525.19521.94721.38421.07720.30418.259
1,201,050,991,031,061,101,13
Instant-zamjena54.03949.71945.96543.40042.53543.83446.623
2,082,082,072,072,072,072,07

Izvor: izračun autora na temelju podataka UN-a, World Population Prospects, 2017.

Hrvatsko je društvo heterogeno i mjere populacijske politike nemaju jednaki učinak na sve. Na neke će više djelovati novčane, na druge one infrastrukturne, a na treće nijedne. No u traženju optimalnih mjera moramo uzeti u obzir ekspanziju visokog obrazovanja koja se dogodila u posljednjim desetljećima, posebice kod žena. Devedeset pet (95) posto novorođenih u Hrvatskoj rađaju žene u dvadesetim i tridesetim godinama života. Od njih je oko 40% s višim ili visokim obrazovanjem ili još studira. Kod onih mlađih (20 – 29) polovina je takvih. Danas se nešto manje od 40% živorođene djece rađa od majki koje imaju neki oblik tercijarnog obrazovanja. Prije deset godina taj je broj bio upola manji (20%). Po posljednjem popisu, oko 61% žena u dobi 20 – 39 bilo je zaposleno, a još 12% studiralo. Kada dodamo 13% nezaposlenih, imamo više od 85% žena u primarnoj dobi za rađanje koje su aktivne na tržištu rada. To državi i ostalim nositeljima javne vlasti treba biti jasan pokazatelj u kojem je smjeru poželjno razvijati mjere obiteljske i populacijske politike.