Treba li demografiju kriviti za rast troškova u zdravstvu?

O demografskom starenju sve češće se govori kao o velikom izazovu za nositelje zdravstvene politike. Rast udjela izdataka za zdravstvo u BDP-u u razvijenim zemljama ne jenjava, naprotiv, u nekima se, kao npr. u SAD-u, približava granici od 20%, dok je na razini svijeta u 2015. godini dosegao 10%. Govorimo o približno 1300 $ po stanovniku našeg planeta (mjereno paritetom kupovne moći – PPP), tj. na zdravstvenu zaštitu u svijetu je potrošen otprilike jedan godišnji BDP (PPP) Indije ili zajedno BDP Japana i Njemačke. Od 2000. do 2015. izdaci za zdravstvo po stanovniku su se udvostručili, a očekuje se nastavak tog trenda, posebno u Kini i Indiji, u kojima su se u istom razdoblju povećali za pet odnosno tri puta (Svjetska banka, 2019).

Gledajući ove podatke, vrlo brzo naviru pitanja o uzrocima ili gorivu koje podupire toliki rast zdravstvene potrošnje. Isto tako, mnogi će još brže uprijeti prstom u demografiju i proglasiti starenje stanovništva glavnim krivcem za bujanje troškova u zdravstvu. Je li baš tako i govorimo li o još jednoj zabludi apokaliptičnih demografa, odgovorit ćemo u nastavku.

Mjera u kojoj demografske promjene utječu na zdravstvenu potrošnju odavno je predmet brojnih rasprava u znanstvenim krugovima. U proteklim desetljećima ne samo da se izmijenila demografska slika koja je preoblikovala zdravstvenu potražnju nego se i pojavila i razvila kultura rastućih očekivanja od zdravstvenog sustava. Dugo se smatralo da su demografska struktura i proces starenja stanovništva bitan čimbenik zdravstvene potrošnje, međutim dokazi na makrorazini govore o sve slabijem utjecaju dobne strukture populacije na zdravstvenu potrošnju.

Mikropodaci pokazuju da je prosječna potrošnja za zdravstvenu zaštitu osoba starijih od 65 godina u zemljama OECD-a dva do osam puta veća od one osoba u radnoj dobi (20 – 64 ili 15 – 64), dakle nedvojbeno je da se na zdravstvenu zaštitu starijih osoba troši puno više. Nadalje, u teoriji se susreću dvije hipoteze kojima se pokušava objasniti demografski otisak u zdravstvu. Prva, hipoteza ekspanzije morbiditeta, govori da će se životni vijek produžiti te posljedično i broj godina provedenih u lošem zdravlju, što će povećati ukupne troškove zdravstva. Druga, hipoteza kompresije morbiditeta, tvrdi da produljenje životnog vijeka, a kroz smanjenje ukupne stope mortaliteta, dovodi do pada zdravstvene potrošnje. Empirijski dokazi za prvu vrlo su rijetki, za razliku od brojnih istraživanja koja govore kako je vrijeme do smrti, a ne dob pojedinca, bitan čimbenik rasta zdravstvene potrošnje (engl. red herring hipoteza). Zbog sve raširenijeg trenda zdravog starenja (engl. healthy ageing) u bogatim zemljama, prosječni troškovi po stanovniku u starijim dobnim skupinama padaju, pa do najveće potrošnje dolazi u nekoliko posljednjih godina života. Zdravo starenje utječe na smanjenje udjela ovisnog/uzdržavanog stanovništva u starijim dobnim skupinama, premda će rast populacije 80+ zahtijevati povećanje izdataka za zdravstvenu zaštitu starih osoba, posebno u zemljama koje već imaju dobro razvijen sustav dugotrajne zdravstvene skrbi (LTC).

Ne treba zaboraviti činjenicu da je rast udjela starije populacije (65+) u većini razvijenih zemalja praćen i padom udjela mladog stanovništva (0 – 19 godina). Tako bi se moglo dogoditi da će koeficijent ukupne dobne ovisnosti u nekim zemljama biti niži za 20 – 30 godina nego što je danas. Demografske promjene kod mladog stanovništva zapravo kompenziraju dio društvenih troškova uzrokovanih demografskim starenjem. U tablici ispod možemo vidjeti rezultate jednog međunarodnog istraživanja o doprinosu demografskog starenja na rast javne zdravstvene potrošnje. Dekompozicija rasta javne zdravstvene potrošnje za razdoblje 1981. – 2002. jasno pokazuje relativno malen doprinos starenja.

Doprinos starenja stanovništva porastu javne zdravstvene potrošnje po stanovniku u odabranim zemljama OECD-a, 1981. – 2002. (prosječan godišnji rast u %)

Postaje jasno da bi bilo potpuno pogrešno, pa i štetno proglasiti demografsko starenje glavnim “krivcem” za rast zdravstvene potrošnje. Glavne krivce za sve veće rupe u zdravstvenim proračunima treba tražiti u sferi naprednih medicinskih tehnologija koje zahtijevaju ogromna ulaganja (R&D), sve većim očekivanjima stanovništva od zdravstvenog sustava, lošim životnim navikama, slaboj prevenciji itd. Kao primjer možemo se poslužiti podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) o broju osoba koje svojim rizičnim ponašanjem direktno i indirektno dovode do sve većih financijskih problema u zdravstvu. Prema SZO-u, u svijetu danas 1,1 milijarda ljudi puši duhan, a 80% ih se nalazi u zemljama niskog i srednjeg dohotka; pretilost je poprimila razmjere globalne epidemije od koje godišnje umire najmanje 2,8 milijuna ljudi. Na kraju, valja istaknuti kako se zdravlje određuje na razini pojedinca i kako svatko od nas, vlastitim odgovornim zdravstvenim ponašanjem, ima mogućnost utjecati na ukupne troškove zdravstva.