Rad From Replacement Migrations to the „Great Replacement“ španjolskog demografa Andreua Dominga, analizira kako iskrivljeni demografski narativi mogu ugroziti demokraciju te promovirati strah i nepovjerenje u društvu. Autor analizira porijeklo metafore „velika zamjena”, kao i povezanih izraza „demografska zima” (koji se odnosi na starenje populacije) i „demografsko samoubojstvo” (koji se odnosi na pad fertiliteta), koji su sve prisutniji. Upotreba ovih metafora vodi do toga da se demografija sve češće koristi kao instrument u raznim retorikama, kako demografa tako i nedemografa, zagovarajući „propast Zapada“.

Ovi krajnje desno orijentirani nacionalno-populistički pokreti diljem svijeta kontinuirano grade niz argumenata protiv imigracije, prikazujući je kao prijetnju kulturi i sigurnosti. Ovaj tekst analizira metaforu „velike zamjene“ kao dio retoričkog okvira tih pokreta, koji naglašavaju da zastupaju „obične ljude“ koje su napustile elite te u pojednostavljivanju složenih društvenih problema traže krivca umjesto stvarnih uzroka i rješenja.

Zamjenska migracija: je li rješenje za opadajuće stanovništvo i starenje stanovništva?

Početkom 2000., UN-ov Odjel za stanovništvo objavio je izvješće „Zamjenska migracija: je li rješenje za opadajuće stanovništvo i starenje stanovništva?“, čiji je provokativan naslov privukao veliku pozornost te potaknuo rasprave o otvorenijim migracijskim politikama. Velik dio pogrešnih tumačenja izvješća proizlazi iz namjerne dvosmislenosti, počevši od same metafore „zamjene“. Kako bi privukao pažnju medija i osigurao financiranje, UN-ov Odjel za stanovništvo koristio je marketinške strategije, što je dovelo do senzacionalističkih prikaza migracijskih potreba i izazvalo kritike brojnih demografa. Pojam „zamjena” u kontekstu međunarodne migracije metafora je, a ne znanstveni koncept, i prvotno je označavao migracije koje kompenziraju izostale rođene zbog niskog fertiliteta. No stvarni uzroci migracija ovise prije o kontekstu, osobito otvaranju radnih mjesta i segmentaciji tržišta rada, nego o veličini generacija koje ulaze na tržište rada. Metafora „zamjene” brzo se proširila i pokazala učinkovitom jer je pojednostavila uzročnost migracija, dolazila iz službenog izvora poput UN-a i emocionalno rezonirala s publikom. Iako su je koristile i lijeve i desne opcije , upravo su desni nacionalni populisti najviše profitirali od njezine višeznačnosti i sugestivne snage.

Izvješće je sadržavalo izračune o broju migranata potrebnih za zadržavanje veličina stanovništva fiksnima do 2050. godine te izračune o radnoj snazi i omjeru ovisnosti u pojedinim zemljama. Iako je u UN-ovom izvješću bilo naglašeno da migracija sama po sebi nije dovoljna u borbi protiv problema s kojima se države suočavaju radi starenja stanovništva, ideja o njezinoj nužnosti za očuvanje mirovinskih sustava ubrzo je postala široko prihvaćena. Naravno, pojavili su se i oni koji su izvješće iskrivili te migracije prikazali kao „invaziju“ s ciljem zamjene domicilnog stanovništva.

Nakon 11. rujna 2001., sigurnosni diskurs u migracijskoj politici ojačao je teorije zavjere o navodnoj ulozi kozmopolitskih elita, ljevice i feminističkih pokreta u promicanju “zamjene” stanovništva migrantima. Ekonomska kriza 2008., uspon populizma i izbjeglička kriza 2015. dodatno su potaknuli narative koji emocionalno manipuliraju demografskim podacima, što odgovara definiciji „post-istine“ koju je Oxfordski rječnik proglasio riječi godine 2016.

Andreu Domingo navodi francuskog  pisca Renauda Camusa kao jednog od glavnih zagovornika ideje „velike zamjene“, koju je krajnja desnica pretvorila u teoriju zavjere o planiranom zamjenjivanju francuskog i europskog stanovništva imigrantima iz Afrike, navodno pod vodstvom kozmopolitskih elita i ljevice. Iako je Camus podržavao francusku socijalističku partiju, kasnije se od nje odmaknuo i u 2002. godini osnovao svoju stranku Parti de l’In-nocence. Camus je bio politički aktivan do 2019. godine kada se planirao kandidirati na europskim izborima, ali je svoju kandidaturu povukao nakon što se otkrilo da je kandidat s njegove liste bio slikan kako kleči pred svastikom.

Genealogija metafore „velike zamjene“

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća počeli su se pojavljivati strahovi od gubitka nacionalnog identiteta uslijed migracija i pada fertiliteta. U to vrijeme došlo je do jačanja natalističkih pokreta u Francuskoj, dok je u anglosaksonskim zemljama, predvođenih SAD-om, došlo do zagovaranja političkog domodorstva. Eugenika, tada smatrana znanstvenim pristupom, zagovarala je očuvanje „urođenih kvaliteta rase“, potičući strahove od „rasnog samoubojstva“. Djela poput De la décadence de la France i Race Suicide, Birth Control dodatno su širila ovakve ideje. Tek nakon poraza fašizma, nacizma te dolaskom poslijeratnog „baby boom-a“ i „bračnog boom-a“, strahovi od “zamjene” su privremeno nestali, odnosno zamijenjeni su strahovima o prenapučenosti stanovništva.

Pad fertiliteta nakon „baby boom-a“ 1960-ih rezultirao je vraćanjem starih i stvaranjem novih metafora, osobito u kontekstu starenja stanovništva i povećanih migracija. Ključnu ulogu imao je francuz Jean Raspail, autor distopijskog romana Le camp des saints (1973.), koji je postao jako popularan među krajnjom desnicom. Roman prikazuje invaziju izgladnjelih Indijaca u Francusku kojima pomažu ljevičari, antirasisti i feministički pokret. Djelom je opravdavao nasilje nad migrantima radi obrane francuske nacije, europske kulture i bijele rase. Raspail i demograf Gérard Dumont su 1980-ih godina počeli širiti tvrdnje kako francuski statistički ured prikriva podatke o imigraciji koji bi dokazali da se francusko stanovništvo zamjenjuje imigrantima iz Afrike.

Metafora „demografska zima“ pojavila se 1989. u radu švicarskih demografa i Gérarda Dumonta kao analogija između starenja stanovništva i godišnjih doba, nadovezujući se na ideju francuskog demografa Alfreda Sauvyja iz 1928. o kolektivnom starenju populacije. Dumont je 1991. u knjizi Le festin de Kronos preuzeo zasluge za tu metaforu i uveo dodatne utjecajne izraze poput „demografskog samoubojstva“. Dumont je također uveo metaforu „demografske pukotine“, kojom je označavao demografski jaz između sjevera i juga, osobito kroz tok migracija preko Mediterana. Francuski demograf Jean-Claude Chesnais je 1990. godine objavio djelo Le crépuscule de l’Occident, gdje u Spenglerovom duhu tvrdi da demografski pad Europe, uzrokovan niskim fertilitetom i starenjem, oslabljuje njezinu geopolitičku moć.

Godine 1999. Michel Schooyans, član Papinske akademije za društvene znanosti, objavio je Le crash démographique, gdje obilno citira Dumonta te koristi metafore „demografske zime“ i „demografskog samoubojstva“. Schooyans konstruira teoriju zavjere u kojoj „rodna ideologija“, koju navodno promiču supranacionalne organizacije poput UN-a te ljevica i feministički pokret, imaju za cilj smanjenje populacije kršćanskih i muslimanskih zemalja putem širenja kontracepcijske prakse i normalizacije homoseksualnosti.

U anglosaksonskom kontekstu, važnu ulogu ima Huntingtonova knjiga The Clash of Civilizations, u čijem prologu autor navodi utjecaj Raspaila i Chesnaisa te preuzima slogane poput „demografija je sudbina“ i „kretanja stanovništva su motor povijesti“. Time sugerira da su populacije suparničkih „civilizacija“ biološki čimbenici koji određuju globalne sukobe i ravnotežu moći. 2004. objavio je i knjigu Who Are We? The Challenges to America’s National Identity u kojoj upozorava da migracije prijete nacionalnom identitetu SAD-a, tvrdeći da populacija Latinske Amerike, osobito Meksikanci, predstavljaju aktere zamjene stanovništva u SAD-u slično kao Afrikanci i muslimani u Europi. Nekoliko godina kasnije, britanski demograf David Coleman razvio je teoriju „treće demografske tranzicije“ prema kojoj imigranti zamjenjuju domicilno stanovništvo u zemljama s vrlo niskim razinama fertiliteta. Novinar Douglas Murray, autor The Strange Death of Europe, popularizirao je ideju „Eurabije“. Radi se o teoriji da muslimanska migracija potiskuje europsku kulturu i populaciju. Ta je ideja postala viralna na društvenim mrežama, gdje je Murray posebno prisutan.

Renaud Camus i „velika zamjena”

Metafore, osobito u krajnje desnom nacionalno-populističkom diskursu, služe kao osnova za priče s jasno definiranim krivcima, junacima i žrtvama. Krivci se najčešće nalaze među ljevicom, intelektualcima, feministkinjama, ekolozima, kozmopolitskim elitama i supranacionalnim organizacijama, poput UN-a. Camus na “veliku zamjenu“ gleda kao na proces „obrnute kolonizacije“ kojim se postepeno odvija invazija i okupacija francuskog, odnosno čitavog europskog teritorija.

Za zavjeru “velike zamjene” Camus navodi više krivaca. Glavni krivac je ljevica, koja želi povećati svoju glasačku bazu kroz „nove Francuze“, zanemarujući interese „izvornih“ stanovnika. Antirasizam, kao službena doktrina Republike, prema njemu otuđuje i obespravljuje „arheo-Francuze“. Zbog toga uspoređuje francuski otpor protiv nacista s potrebom za anti-migracijskim djelovanjem kako bi se očuvala domicilna rasa i kultura. On optužuje nevladine organizacije koje spašavaju izbjeglice da pomažu „obrnutoj kolonizaciji“ te u istu skupinu krivaca ubraja i „socijalizirajuće sociologe“ (intelektualce) koji stvarnu situaciju iskrivljuju statistikama i eufemizmima.

Camus također krivi poslodavce i menadžere koji, prema njemu, zbog profita zanemaruju nacionalne interese. Ti ekonomski akteri, skloni globalizaciji, pridonose narativu „postnacionalne“ Europe, lišene kulture i identiteta.

Europska unija i njena legislativa koja se odnosi na slobodno kretanje ljudi je još jedan neprijatelj protiv kojeg se, prema Camusu, treba boriti kako bi se izbjegla islamizacija Europe. Navodi da diskurs raznolikosti, kojeg povezuje s ljevicom, SAD-om, Židovima, Katoličkom crkvom i EU-om, omogućuje tu transformaciju, osobito u Francuskoj. Pritom zanemaruje povijesnu činjenicu da je europski projekt nastao, između ostaloga, kao odgovor na sukobe s islamom. Camus nije toliko fokusiran na povećanje domaćeg fertiliteta koliko na smanjenje broja imigranata. Zbog toga napada francusko zakonodavstvo koje, prema njemu, kroz svoje pronatalitetne mjere indirektno promiče povećanje nataliteta imigranata, čime se dodatno zamjenjuje domicilno stanovništvo.

Za razliku od nekih drugih autora, Camus izbjegava napade na feministički i LGBTI pokret, iako usputno spominje rodnu ideologiju. Camusovo odstupanje od homofobnih i mizoginih stavova prisutnih kod drugih desničarskih autora moguće je povezati s njegovom homoseksualnošću, koja, iako ga ne sprječava u kritici „rodne ideologije“, ga onemogućuje u potpunom prihvaćanju natalističkih ideala. Njegov slučaj nije usamljen; među populističkim liderima postoje i drugi gej pojedinci te tzv. konzervativne feministkinje koje prihvaćaju rodnu jednakost i homoseksualnost kao dio zapadnog identiteta u kontrastu prema islamu. Ovaj oblik selektivne inkluzije naziva se homonacionalizam, kako ga analizira američka profesorica Jasbir K. Puar, gdje se prava manjina brane kao dio nacionalne kulture, ali bez dovođenja u pitanje patrijarhalnih normi.

Utjecaj teorije „velike zamjene“ na radikalizaciju i nasilje

Andreu Domingo navodi dva primjera u kojima se može vidjeti utjecaj Raspailovih i Camusovih djela. Brenton Tarrant koji je u ožujku 2019. ubio 51 osobu u dvije džamije u Christchurchu (Novi Zeland), ostavio je svoj manifesto The Great Replacement: Towards a New Society kojim je pokušao opravdati svoj zločin i referencirao se na Camusa. Tarrant je bio opsjednut padom fertiliteta na Zapadu u odnosu na visoke stope u drugim kulturama. U tome je vidio „bijeli genocid“, koji dodatno pogoršavaju migracije i zapadnjački individualizam, hedonizam i nihilizam. Nadalje, Anders Breivik je u 2011. godini kroz dva napada u Norveškoj (u Oslu i na otoku Utøya) ubio 77 ljudi i napisao manifesto 2083: A European Declaration of Independence, u kojemu je naveo ideje koje je propagirao Raspail. Ove teorije zavjere, premda „dislocirane“, predstavljaju pokušaj objašnjenja stvarnih, prijetećih društvenih promjena ljudima koji se osjećaju društveno isključeno i osiromašeno, a zbog brzine tih promjena gube osjećaj pripadnosti i orijentacije. No i sami autori tih narativa – Raspail, Schooyans, Camus i drugi – često djeluju s margina i iz osjećaja ugroženosti, braneći simbolički poredak koji iščezava (Bog, nacija, civilizacija, patrijarhat), te projiciraju nostalgiju za „čistim“ svijetom prošlosti, idealiziranim, ali neodvojivim od nasilja koje ga je oblikovalo.

Zaključno

Korištenjem metaforama u području demografije pokušavaju se ilustrativno prikazati razni procesi i problemi te se nastoji privući pozornost šire javnosti. Ovakav pristup nerijetko izaziva neplaniranu reakciju. Metafore, poput navedenih u ovom tekstu („demografska zima”, „demografsko samoubojstvo” itd.) privlače pažnju medija, koji dodatno dramatiziraju i iskrivljuju situaciju te posljedično stvaraju paniku u društvu. Strah od promjena također je sveprisutan te je jedan od uzroka nastanka raznih teorija zavjera, koje na kraju potiču nasilje i mogu završiti kobnim posljedicama. Stoga treba pozvati na oprez prilikom upotrebe navedenih metafora te autore osvijestiti o primjerenim načinima i tehnikama koje se primjenjuju pri objavljivanju radova. Na taj se način mogu spriječiti pogrešne interpretacije pojedinaca i šire javnosti, kao i neželjeni ekstremni ishodi.

fb-share-icon
Tweet