Zamislite društvo u kojem djeca postaju rijetkost. Parkovi su tihi, škole se zatvaraju, a oglasne ploče slave rođenje jedinog novorođenčeta u cijelom selu. Dobrodošli u Južnu Koreju – zemlju s najnižom stopom fertiliteta na svijetu. Južna Koreja ima najnižu stopu fertiliteta na svijetu – samo 0,75 djece po ženi, što je dvostruko niže nego u Hrvatskoj, gdje iznosi 1,5.

Kako je Južna Koreja došla do ovoga?

Pola stoljeća ranije, situacija je bila obrnuta. Nakon Korejskog rata (1950.–1953.), zemlja je bila siromašna i opustošena, s prosječnom stopom fertiliteta od šestero djece po ženi. No, ekonomski razvoj u petogodišnjim planovima donio je drastične promjene. Vlasti su pokrenule kampanje za smanjenje broja rođenih, potaknute programima planiranja obitelji iz SAD-a. Do kraja 20. stoljeća, stopa fertiliteta pala je ispod 2,0 – to se tada smatralo uspjehom. Nitko nije očekivao da će pad nastaviti i u 21. stoljeću.

Život u društvu bez djece

Manje djece znači manje učenika, pa se škole u ruralnim krajevima zatvaraju. U nekim selima 2023. godine rođeno je samo jedno dijete. Demografski pad također znači manje radnika i potrošača, što ugrožava gospodarstvo. Tu je i sigurnosni problem – Južna Koreja ima obvezni vojni rok za muškarce, a sve manje mladića stupa u vojsku. U zemlji koja je tehnički još uvijek u ratu sa Sjevernom Korejom, ovo nije beznačajna činjenica.

Pad fertiliteta u kontekstu azijskih tigrova

Južna Koreja, iako ima najnižu stopu fertiliteta na svijetu, dijeli ekonomske i demografske trendove s ostalim „azijskim tigrovima“ – Tajvanom, Singapurom i Hong Kongom. Njihov snažan gospodarski rast od 1960-ih do 1990-ih temeljio se na izvoznoj ekonomiji i demografskoj dividendi, ali urbanizacija i razvoj smanjili su stopu rađanja. Danas 82,3% Korejki koristi kontracepciju, a populacija od 52 milijuna stanovnika nastavlja padati – do 2070. mogla bi pasti ispod 38 milijuna.

Zašto mladi ne žele imati djecu?

Iako financijski poticaji postoje – vlada je od 2006. potrošila 200 milijardi wona (oko 150 milijuna dolara) na mjere za povećanje fertiliteta – problem leži dublje. Tri su glavna razloga zašto Korejci odgađaju brak i roditeljstvo:

  1. Dugotrajno radno vrijeme – Standardni radni tjedan u Južnoj Koreji je 52 sata, a prijedlog da se poveća na 69 sati odbijen je nakon masovnih prosvjeda. Uz tako naporne uvjete, obiteljski život često ostaje samo ideal.
  2. Visoki troškovi odgoja djece – Obrazovanje u Koreji je skupo. Većina djece ide u hagwone – privatne škole koje pripremaju za prestižna sveučilišta. Na te dodatne poduke godišnje se troši više nego na istraživanje i razvoj tvrtke Samsung, koja čini petinu korejskog BDP-a. Korejci odustaju od željene veličine obitelji kako bi mogli koncentrirati resurse na jedno dijete i omogućiti mu najbolje od najboljeg u školovanju i izvannastavnim aktivnostima. Visoki troškovi školovanja uzrokovani su pohađanjem dodatne nastave (hagwons) koja bi trebala poboljšati vjerojatnost upisivanje prestižnih sveučilišta.
  3. Rodna neravnopravnost i društveni pritisak – Korejke se suočavaju s očekivanjem da preuzmu većinu kućanskih poslova, čak i kada su zaposlene. Pritisak da budu „savršene supruge i majke“ doveo je do feminističkih pokreta poput 4B (ne datingu, ne braku, ne heteroseksualnim odnosima i ne rađanju djece). Istraživanje Ministarstva spolne jednakosti i obitelji je pokazalo da je 16% ispitanica doživjelo neki oblik nasilja u braku, dok je organizacija Korea Women’s Hotline iz 2016. pokazalo da je 62% ispitanica doživjelo nasilje u vezi. Trebalo bi istaknuti i fenomen nasilja na spojevima, u nekoliko slučajeva muškarci su bili počinitelji ubojstava ili otmica nakon “neuspješnog” susreta. Medijski najzapaženije bilo je ubojstvo 23-godišnje žene na stanici podzemne željeznice u Seoulu 2016. Ubojica je na suđenju izjavio kako su ga žene „uvijek ignorirale“ i ovo je njegova osveta. U tom periodu aktualiziran je problem digitalnog voajerizma („molka“ na korejskom) koji je poprimio zabrinjavajuće razmjere.

Mladi Korejci ne samo da odgađaju brak, nego ga sve češće uopće ne žele. Suočeni s iscrpljujućim radnim satima i golemim troškovima školovanja djece, mnogi odlučuju da je jednostavnije živjeti sami. Također, ideološki gledano dolazi do sve većeg jaza između mladih muškaraca i žena, žene sve više iskazuju sklonost lijevim, socijaldemokratskim strankama dok muškarci pokazuju sklonost desnim, konzervativnim opcijama. U takvim slučajevima dolazi do prestanka komunikacije između ideoloških protivnika i svatko se zatvara u vlastiti „informacijski balon“ gdje žive paralelnu stvarnost.

Može li se trend preokrenuti?

Južna Koreja pokušava pronaći rješenja, ali iskustva drugih zemalja nisu ohrabrujuća. Japan i Singapur već desetljećima nude financijske poticaje za obitelji, ali rezultati su slabi. Jedna od kontroverznijih mjera u Južnoj Koreji bila je subvencioniranje „uvoza nevjesta“ iz inozemstva, što je izazvalo prosvjede zbog zabilježenih slučajeva nasilja nad stranim suprugama.

U međuvremenu, vjerske zajednice promoviraju pronatalitetne pokrete, poput „Projekta 303“, koji potiče vjernike da se vjenčaju prije 30. godine i imaju najmanje troje djece. No, mladi Korejci su skeptični prema institucionalnim pokušajima regulacije njihovih života.

Unatoč milijardama potrošenima na demografske politike, Južna Koreja nije uspjela preokrenuti trend. Sve manje mladih vjeruje da država može stvoriti uvjete u kojima bi roditeljstvo bilo održiva opcija. Hoće li Južna Koreja uspjeti preokrenuti ovaj trend? Ili nas čeka svijet u kojem djeca postaju rijetkost.

fb-share-icon
Tweet