Demografi se razlikuju u mišljenju koliko su politike usmjerene k povećanju niskog fertiliteta zapravo učinkovite. S jedne su strane demografi populisti, katastrofičari, često prisutni u medijima, koji pak jako vole izvještavati i pisati o demografskoj katastrofi. Oni u svojim nastupima i publikacijama »garantiraju« značajno povećanje broja živorođenih ako država izdašno uloži u pronatalitetne politike. No oni te svoje tvrdnje ničim ne dokazuju ili se, u najboljem slučaju, oslanjaju na jednostavne agregatne pokazatelje koji su odavno prestali biti ozbiljni alat demografske analize. S druge su strane demografi koji provode sofisticirana istraživanja temeljena na mikropodacima, koja pokazuju da je utjecaj politika na povećanje fertiliteta često slab, nesiguran, pa i kontradiktoran. Ako jači učinak postoji, on je uglavnom ograničen na vrijeme rađanja (odgoda rađanja za kasniju dob glavni je demografski pokretač vrlo niskog fertiliteta), a znatno je manji učinak na konačni broj djece koju žena rodi do kraja svoga reproduktivnog razdoblja. No varijacije prema socioekonomskim podskupinama u društvu postoje, a politike utemeljene na znanstvenim dokazima mogu imati i zaštitni učinak u kriznim vremenima.

Učinak javnih politika na fertilitet u nekoj zemlji može ovisiti o konstelaciji tih politika u toj zemlji. To uključuje dva aspekta: kvantitetu i vrijeme. U vezi s kvantitetom obično se sve svodi na dilemu postoji li široki spektar mjera ili ih ima malo. Čak i ako dvije zemlje imaju istu mjeru, njezin utjecaj na reproduktivne ishode može biti prilično različit ovisno o tome je li ta mjera jedna od malobrojnih ili je u sklopu mnogih drugih komplementarnih mjera. S druge strane, vrijeme se odnosi na činjenicu da učinak javnih politika na fertilitet može ovisiti o tome kada je određena mjera uvedena, ali i o implementaciji drugih mjera. Uvođenje jedne mjere prije nekoliko desetljeća ne mora dati slične rezultate ako se ista mjera uvede danas.

Učinak politika na fertilitet može ovisiti o tome u kojoj su mjeri ljudi sposobni ili voljni prilagoditi svoje ponašanje tim politikama. Njihovi učinci na fertilitet mogu biti slabi ili nikakvi ako te politike ne odgovaraju životnim stilovima većine ljudi u zemlji, odnosno ako su one u kontradikciji s prevladavajućim društvenim normama. U tim slučajevima politike mogu ostvariti učinak samo na one pojedince/parove koji se »mogu prilagoditi«. Primjer takvih politika mogli smo naći u Njemačkoj prije deset i više godina – politika je forsirala dugačke rodiljne dopuste, a manjkalo je jaslica i vrtića, pa su majke učestalo izbivale s tržišta rada. To je bio signal poslodavcima da su žene koje su namjeravale postati majke »rizična« grupa. Stoga nije iznenađujuće što u zapadnoj Njemačkoj nalazimo na jedan od najvećih udjela žena koje su završile svoje reproduktivno razdoblje, a da nisu rodile. Ovdje je očito riječ o politikama koje čak mogu negativno djelovati na stopu fertiliteta, i to u zemlji koja ima više umrlih od živorođenih dulje od pola stoljeća. U novije vrijeme Njemačka je napravila snažan zaokret u preferiranome modelu obiteljske politike.

U istraživanju učinaka javnih politika na fertilitet moramo uzeti u obzir koliko su one u skladu s društvenim razvojem. To znači da ne možemo jednostavno zbrojiti različite mjere i zaključiti »više je bolje«, niti možemo pretpostaviti da će postojanje politika zasigurno djelovati na fertilitet. Trebamo ispitati koje normativne ciljeve politika želi postići, kakve obiteljske aranžmane podupire i kako se ti aspekti vežu uz društvene okolnosti populacije koju istražujemo. Nužno je i istraživati zašto politike nisu imale učinka na fertilitet, jer je i nemanje učinka također nekakav učinak. Primjeri za to su npr. rodiljni i roditeljski dopusti širom Europe koji su uvedeni s ciljem regulacije sudjelovanja žena na tržištu rada i bolje skrbi o djeci. No smjer ovih mjera bio je sasvim drugačiji u skandinavskim zemljama, koje su smjerale potaknuti zapošljavanje žena i veću uključenost očeva u skrb o djeci, dok je u kontinentalnim europskim zemljama izuzev Francuske potican model muškog hranitelja obitelji.

Kada se provode analize učinaka javnih politika na fertilitet, treba izbjegavati agregatne analize koje uključuju npr. praćenje potrošnje na djecu kao udio u BDP-u. Taj je udio među najvišima u Mađarskoj, no relativno niska stopa fertiliteta u toj zemlji pokazuje da brojni drugi čimbenici mogu dovesti do niskog fertiliteta. Preko makroanaliza ne možemo jasno utvrditi na koji način javne politike djeluju na fertilitet, koje politike daju najbolje rezultate i kako, i na koje grupe unutar populacije te politike djeluju. Da bismo ocijenili imaju li politike utjecaja na fertilitet, moramo imati mikropodatke – longitudinalne podatke s pojedinačnim životnim povijestima, na koje onda primjenjujemo odgovarajuće statističko-demografske tehnike i metode.

U pokušaju ocjene utjecaja javnih politika na individualno ponašanje, uzimajući u obzir složenost toga, trebamo tu kompleksnost pokušati reducirati na ono što se tiče vremena, prostora i korištenja. Kod »vremena« se moramo usredotočiti na kritične prijelaze, tj. vrijeme kad se značajna promjena politike dogodi, a koja bi mogla imati utjecaja na reproduktivno ponašanje i fertilitet. Primjer takve promjene politike u Hrvatskoj datira iz 2007., kada su se delimitirale rodiljne naknade za prvih šest mjeseci dopusta. Nakon toga u sljedećih nekoliko godina stopa fertiliteta porasla je na najvišu razinu u posljednjih dvadeset godina. Zbog nedostatka odgovarajućih mikropodataka nije moguće pravilno ocijeniti učinak te politike. Što se tiče »prostora« – nisu svi slučajevi promjene politike pogodni za analizu tzv. kritičnog prijelaza. Dok neke politike zaista mogu imati kratkoročni učinak na fertilitet, druge politike koje mogu djelovati na fertilitet sporo se razvijaju, njihov je učinak na fertilitet inkrementalan i teško ga je otkriti. Očiti primjer za to jest infrastruktura za skrb o djeci poput jaslica i vrtića, koja je u Hrvatskoj još uvijek neravnomjerno dostupna. Ako bismo imali mikropodatke, mogli bismo vidjeti učinke veće/manje dostupnosti te infrastrukture na fertilitet. I na kraju, vezano uz »korištenje« – nemaju svi pravo koristiti se svim mjerama (to si ni najbogatije države ne mogu priuštiti), pa se i ovom slučaju učinci na fertilitet mogu vidjeti samo preko mikropodataka.

U Hrvatskoj je znanje o uzrocima niskog fertiliteta i utjecajima raznih politika na nj prilično oskudno. Kada se analizira učinak javnih politika na fertilitet, demografi se fokusiraju na dva aspekta fertiliteta: ranije i kasnije roditeljstvo te manje ili više djece tijekom života. Povezano s time, postoje dva načina preko kojih se može djelovati na fertilitet: prvi je povezan s tranzicijom mladih u odraslu dob (rađanje prvog djeteta), a drugi je nekompatibilnost roditeljskih i poslovnih uloga i obveza (za one koji već imaju dijete/djecu, a možda planiraju još). Kako na toj osnovi napraviti strategiju koja će povezati najbolja demografska istraživanja s politikama za suočavanje s niskim fertilitetom, tema je nekog budućeg teksta.