„Kritične“ godine u braku kad je rizik za razvod najveći
Ako ste mislili da se rizik za razvod tijekom braka ne mijenja, prevarili ste se. Demografska istraživanja sugeriraju da postoji „tipična“ rastuća pa padajuća krivulja koja rizik za razvod povezuje s trajanjem braka.[1] Naime, postojeći empirijski nalazi vrlo dosljedno pokazuju da je rizik za razvod isprva nizak, no u prvim godinama braka jako brzo raste, dosežući svoj vrhunac između treće i šeste godine braka, pa potom postupno pada. Pogledate li grafikon, možete zaključiti da isto vrijedi i među hrvatskim bračnim parovima.
Rizik za razvod i u Hrvatskoj najprije raste pa pada
Napomena: iznad stupaca prikazani su omjeri rizika za razvod (rizik za razvod pri pripadajućem trajanju braka podijeljen s rizikom za razvod tijekom prve godine braka).
Vrijednosti na grafikonu rezultat su statističke analize u kojoj se svaki brak sklopljen između 1989. i 2014. pratio od vjenčanja do razvoda (ili do kraja naznačenog razdoblja). Okomita os mjeri rizik za razvod, a vodoravna os mjeri trajanje braka u odabranim intervalima. Pritom je rizik za razvod u ovom slučaju najlakše interpretirati kao broj razvoda koji možemo očekivati godišnje, a na grafikonu je iskazan na tisuću bračnih parova. Tako, na primjer, tijekom prve godine braka u Hrvatskoj možemo očekivati oko 2,2 razvoda na tisuću bračnih parova, dok je tijekom druge i treće godine braka rizik za razvod više nego trostruko veći, s približno 7,2 očekivana razvoda godišnje na tisuću bračnih parova.
Najveći rizik za razvod bilježi se tijekom četvrte i pete godine braka (i čak je 4,2 puta veći od rizika za razvod tijekom prve godine braka!), a za bračne parove koji proslave – ili „prežive“ – petu godišnjicu rizik za razvod s vremenom se smanjuje.
Zašto rizik za razvod tijekom braka poprima ovakav rastući pa padajući oblik? Postoji više mogućih objašnjenja iz različitih znanstvenih disciplina,[2] a jedno od najpopularnijih nudi psihološka literatura, iz koje proizlazi popularan koncept „kritične sedme godine braka“. Istraživanja potvrđuju da su zadovoljstvo brakom i percipirana kvaliteta bračnog života među supružnicima u početku visoki, no u prvim godinama braka, kad završi „medeni mjesec“ i krene svakodnevna rutina, ubrzano padaju. Tad rizik za razvod raste jer bračni partneri otkrivaju međusobne razlike u ponašanju, stavovima i vrijednostima, što može izazvati tenzije, koje, prema procjenama, obično kulminiraju oko sedme godine braka. Ako ovaj „proces prilagodbe“ međusobnim razlikama prođe uspješno, rizik za razvod počinje se smanjivati, a tom smanjenju mogu doprinijeti i takozvane zapreke razvodu, poput zajedničke imovine koju bračni partneri s vremenom akumuliraju. Iako postojeći empirijski nalazi otkrivaju da rizik za razvod nije nužno najveći baš u kritičnoj sedmoj godini braka, ovi teorijski argumenti dobro odgovaraju rastućoj pa padajućoj putanji rizika za razvod.
Demografi su, s druge strane, posumnjali da bi rastuća pa padajuća putanja rizika za razvod mogla biti posljedica pogrešno specificiranih statističkih modela, koji možda izostavljaju neke važne varijable povezane s rizikom za razvod, a obično ih je teško izmjeriti pa u podacima nisu dostupne. Kao dobar primjer mogu poslužiti osobine ličnosti. Pretpostavimo da se među bračnim parovima nalaze oni „niskorizični“, koji su općenito manje skloni razvodu jer imaju konzervativnije stavove, kao i oni „visokorizični“, koji su zbog svojih liberalnijih stavova općenito skloniji razvodu. Ako se najprije razvode oni „visokorizični“, onda će i rizik za razvod isprva rasti, no kad među bračnim parovima počnu dominirati oni „niskorizični“ (jer su se „visokorizični“ već razveli), rizik za razvod počet će padati. Ova je hipoteza ispitana u novijim demografskim istraživanjima,[1] no pokazalo se da objašnjava samo dio priče. Iako u manjoj mjeri mijenja svoj oblik, rizik za razvod zadržava rastuću pa padajuću putanju čak i kad se u obzir uzme niz osobina bračnih parova, bilo onih izmjerenih (poput dobi pri ulasku u brak, stupnja obrazovanja i broja djece), bilo onih neizmjerenih (poput pojedinačnih sklonosti razvodu). U pitanju su, dakle, drugi procesi koji se odvijaju tijekom braka i koji bi mogli biti odražavati psihološku dinamiku bračnog odnosa, a koji se ne mogu pripisati spomenutim izmjerenim i neizmjerenim čimbenicima. To je svakako zanimljiv zadatak za buduća istraživanja!
[1] Vidjeti: Kulu, H. (2014.), Marriage Duration and Divorce: The Seven-Year Itch or a Lifelong Itch? Demography, 51 (3): 881–893.
[2] Za sažet ali temeljit pregled uz izvor iz prve fusnote vidjeti i: Jalovaara, M. i Kulu, H. (2018.), Separation Risk over Union Duration: An Immediate Itch? European Sociological Review, 34 (5): 486–500.
