Autori jedne nedavne studije tvrde da trajanje ljudskog života ima zadanu gornju granicu – granicu za koju vjeruju da će se zadržati na oko 115 godina. Ovaj zaključak odmah je izazvao reakciju i drugo istraživanje (koje je potkovano ništa manje uvjerljivim empirijskim argumentima) predvidjelo je da bi do 2070. netko sasvim izgledno mogao doživjeti visokih 125 godina. Tako je iznova pokrenuta znanstvena debata o budućim trendovima u trajanju ljudskog života. Demografi već godinama izražavaju oprečne stavove o ovoj temi i zasad se ne nazire konsenzus. Činjenica je da ljudi danas u prosjeku žive znatno dulje nego prije. Neki, optimisti – na primjer James W. Vaupel, smatraju da će prosječno trajanje ljudskog života i dalje rasti, a drugi, pesimisti – na primjer S. Jay Olshansky, uporno osporavaju takvo stajalište.

Zašto je ova tema važna?

Uzlazni pomaci u prosječnom trajanju ljudskog života ogromno su postignuće i posljedica medicinskog i tehnološkog napretka i, općenito, društveno-gospodarskog razvoja. Prognoze o kretanju očekivanog trajanja života nisu samo zanimljiv predmet znanstvene debate, već imaju i nezanemarivu praktičnu vrijednost. Te prognoze mogu informirati nositelje javnih politika o predstojećim izazovima za mirovinski i zdravstveni sustav i bitne su za kvalitetno (i na znanstvenim dokazima utemeljeno) društveno planiranje.

Kako demografi mjere duljinu ljudskog života?Kad govore o duljini ljudskog života, demografi razlikuju najveću dob koju ljudi mogu doživjeti od dobi koju ljudi u prosjeku dožive. Drugim riječima, (teorijski) maksimum ljudskoga životnog vijeka nije isto što i prosječna duljina ljudskog života. Taj prosjek obično se iskazuje očekivanim trajanjem života – mjerom koja se iz specifičnih stopa mortaliteta prema dobi izvodi u tablici doživljenja. Očekivano trajanje života najčešće se zasniva na specifičnim stopama mortaliteta prema dobi iz jedne kalendarske godine i procjenjuje koliko dugo ljudi – opet, u prosjeku – žive. Pojedini znanstvenici koriste se pozitivnim trendovima u očekivanom trajanju života kako bi potkrijepili pretpostavku da ljudski životni vijek nema zadanu gornju granicu. Do prijepora, dakle, dolazi zbog različitih odgovora na isto pitanje: približava li se očekivano trajanje života svojem maksimumu ili se taj maksimum i sam podiže? Francuskinja Jeanne L. Calment (barem zasad) službeno drži rekord: ona je najstarija osoba koja je ikad živjela. Kad je 1997. umrla, gospođa Calment imala je 122 godine. Ako pitate pesimiste, gospođa Calment vjerojatno će ostati samo rijetka iznimka. Međutim, ako pitate optimiste, gospođa Calment vjerojatno će postati tek bivša prvakinja u sve duljem nizu takozvanih super-stogodišnjaka (osoba starih 110 ili više godina).

Tko je u pravu – pesimisti ili optimisti?

Dobitci koji su ostvareni u očekivanom trajanju života isprva su bili uzrokovani redukcijom mortaliteta u mlađim dobnim skupinama, što se odvilo u sklopu epidemiološke tranzicije (procesa u kojem su degenerativne bolesti od zaraznih preuzele mjesto vodećeg uzroka smrti). U razvijenim zemljama tu više nema prostora za napredak jer je mortalitet u mlađim dobnim skupinama već na vrlo niskim razinama. Pozornost zato sve češće privlače promjene u mortalitetu starijeg stanovništva. Te promjene u razvijenim zemljama stoje u pozadini novijeg povećanja u očekivanom trajanju života. Optimisti se pozivaju na dosadašnju redukciju mortaliteta u starijim dobnim skupinama i predviđaju da su takvi trendovi (silazni trendovi u mortalitetu starijeg stanovništva) održivi. Drugim riječima, optimistične hipoteze o budućim obrascima u trajanju ljudskog života uglavnom se zasnivaju na ekstrapolaciji (metodi koja se za prognoze o budućim trendovima oslanja na prošle trendove) i na pretpostavkama o daljnjim medicinskim i tehnološkim otkrićima. Konačno, optimisti ne prihvaćaju ideju o zadanoj gornjoj granici na ljudski životni vijek. Rozing i sur. (2017.) napominju da čak i bez promjena u stopama doživljenja među najstarijima šanse da se neki sretnik do 2070. nađe u društvu super-stogodišnjaka rastu. Štoviše, ako su prošli trendovi dobar pretkazivač budućih, onda bi gospođa Calment, prema njihovim izračunima, jako lako mogla u narednih nekoliko desetljeća izgubiti svoj rekord. Pesimisti taj scenarij drže neizglednim. U pesimističnim hipotezama o budućim obrascima u trajanju ljudskog života naglasak je na biološkom determinizmu i teorijama koje brane ideju o (prirodnim zaprekama) zadanoj gornjoj granici na ljudski životni vijek. Dong i sur. (2016.) u tom svjetlu interpretiraju rezultate svoje analize, u kojoj na temelju međunarodnih demografskih podataka o zabilježenim trendovima u mortalitetu i duljini ljudskog života pokazuju da poboljšanja u stopama doživljenja padaju pri dobi iznad 100 godina.

Umjesto zaključka

Teško je donijeti pouzdanu dugoročnu prognozu kad je riječ o trajanju ljudskog života – bez obzira na to radi li se o maksimumu koji ljudski životni vijek u teoriji može doseći ili o prosjeku koji ljudi dožive. U očekivanom trajanju života zasigurno postoji potencijal za napredak u manje razvijenim zemljama, koje po vrijednostima tog pokazatelja još kaskaju za razvijenim zemljama. Dodatno, u ovom kontekstu važno je voditi računa i o kvaliteti „dodataka“ na (očekivano) trajanje života: ako živimo sve dulje, jesmo li i dulje zdravi? Demografi su s tim u vidu razvili komplementarnu mjeru očekivanom trajanju života koja procjenjuje duljinu ljudskog života bez zdravstvenih problema, no rasprava o njezinu (prošlom i budućem) kretanju tema je za neki sljedeći broj.

Trendovi u očekivanom trajanju života (odabrane zemlje)

Izvor: HMD (2017.)

fb-share-icon
Tweet